Ljudskost i aktivizam

I na ovogodišnjem Festivalu filmova o ljudskim pravima, manifestaciji na kojoj se prikazuju ambiciozna, autorskim pečatima naglašeno obilježena, redovito artistički usmjerena, inteligentno promišljena i koncipirana te svakako intrigantna ostvarenja tematski u užem ili nešto širem smislu vezana uz ljudska prava, prikazano je nekoliko vrlo uspjelih pa i izvrsnih naslova različitih rodova i žanrova. Kakvoćom su se tako izdvojili dokumentarac Muzej revolucije, hrvatska manjinska produkcija u režiji Srđana Keče, također dokumentarni film Babi Jar. Kontekst plodnog ukrajinskog dokumentarista Sergeja Loznice, očekivano osebujna egzistencijalna drama s elementima fantastike Memorija glasovitoga tajlandskog filmaša Apichatponga Weerasethakula te fantastična drama Mala mama Francuskinje Céline Schiamma, čije smo ipak superiornije prethodno ostvarenje Portret djevojke u plamenu također mogli vidjeti na HRFF-u 2019.

Kadar iz filma Muzej revolucije / Izvor Human Rights Film Festival

Angažirani srbijanski dokumentarist s kalifornijskom adresom Srđan Keča, koji je tijekom posljednjih petnaest godina ugled stjecao sjajnim filmovima Poslije rata, Pismo ocu, Mirage i Prava društvena mreža, u recentnom Muzeju revolucije prikazuje današnje stanje prije šest desetljeća započeta i nikad dovršena zdanja arhitekta Vjenceslava Richtera, muzeja iz naslova koji je nekad davno bio planiran kao posveta socijalističkoj revoluciji, no izgradnja kojeg nikad nije odmakla dalje od suterenskih prostora. U tim prostorima pored Save danas žive klošari, među kojima su i osmogodišnja djevojčica Milica, njezina majka Vera i starija gospođa Marija, koja se prema Milici odnosi kao prema vlastitoj unuci, koju pak zbog posvemašnje otuđenosti od kćeri nikad ne viđa. Dok Milica i majka za preživljavanje zarađuju perući automobilske vjetrobrane na raskrižjima, autor kamerom samo bilježi stanje stvari, bez ikakva komentara, s neobično zrelom i ponekad starmalom Milicom kao neformalnom protagonisticom. Pa su tu šetači i trkači, sitni kriminalci i narkomani, ali i koncertni prostor na otvorenom s kojeg se jednom prilikom najavljuje izgradnja velike koncertne dvorane.

U dokumentarcu Babi Jar. Kontekst, na ovogodišnjem Cannesu ovjenčanu posebnim priznanjem Zlatno oko te nominiranim za Europsku filmsku nagradu za najbolji dokumentarac, Sergej Loznica na minuciozan se način nastavlja baviti tamnim mrljama iz prošlosti svoje domovine. Ovaj put riječ je o pokolju 33.700 Židova, sustavno provedenu tijekom druge polovine 1941. godine, za vrijeme nacističke okupacije. Oslanjajući se isključivo na restauriran arhivski materijal iz nacionalnih, njemačkih i sovjetskih izvora, Loznica je snimio sjajno dramaturški i narativno koncipirano djelo koje se gleda poput igranog filma i koje se, poput svakog rasnog dokumentarca, referira i na antisemitizam među samim Ukrajincima. U filmu Memorija, na ovogodišnjem Cannesu ovjenčanu nagradom žirija, Apichatpong Weerasethakul prati sredovječnu Jessicu Holland (uvijek sjajna Tilda Swinton), ženu podrijetlom iz Škotske, koja tijekom boravka u Kolumbiji počne doživljavati neobične zvučne halucinacije. Odlučivši otkriti njihovu pozadinu, ona u pratnji svoje sestre Helen upozna arheologinju Agnès, koja proučava ljudske ostatke otkrivene na gradilištu nekog tunela. Sve će se dodatno zakomplicirati kad Jessica nedaleko mjesta iskapanja upozna starog Hernána Bedoyu, s kojim će se početi prisjećati i njegove i svoje prošlosti. Egzistencijalnu samoću autor predočava kroz motiv zvuka, pa i kad je riječ o tišini, zvuka koji može biti neobična buka, ali i žubor potoka, šum lišća, pjev ptica ili žamor gradske vreve. Weerasethakul je i ovdje vizualno dojmljiv, meditativan, metafizičan i vrlo sugestivan, a metafizičnosti pridonosi i otklon k fantastici u završnici.